utorak, 28.06.2011.
Big Brother epidemija
Zamislite život u ritmu muzike za ples ili u ritmu trenutne junakinje Big Brother sapunice, usputno i naše sugrađanke-ponos na diku. Ljudi od davnina jedni drugima prenose poruke na različite načine.Jeste li znali da je ples prvi medij socijalnog instinkta .Ujedinjujući emocije, pokret, glasove, boju,ukrase,glazbena pomagala, geste, mimiku omogućavao je intezivan osjećaj zajedništva i pripadnosti. Neki tvrde da je shodište plesa u prirođenom instinktu oponašanja i motoričkom nagonu za aktivnošću.Da li sad konačno imamo rješenje vječne dileme o razlozima neizbježne propasti našeg društva -oponašanje???Većina modernih i urbanih homo sapiensa danonoćno pilji u male ekrane misleći pritom da razborito i smjelo koriste slobodno vrijeme jer ipak ulažu određene napore u održavanje tijeka aktualnih zbivanja i usput akumuliraju materijal za popodnevno kavovanje. Informacije o kulturi nadopunjuje intimni život gospođe Čvrljak, politika trabunja o vječnim obećanjima za bolje sutra,dok stvarnost ubija svaku nadu,sport je začinila crna kronika dok nas vremenska prognoza laže kao male majmune.I tako obmanjeni koračamo sretniji nego ikad jer gospođa Čvrljak je sinoć opet nešto zakuhala sa Nemešom ispod plahte i time razuzdala našu maštu za naredni tjedan.Svi,ama baš svi, po nekom nepisanom pravilu opće kulture moraju biti upućeni u događanja Big Brother kuće jer u protivnom nisu dovoljno upućeni za intelektualne krugove.A od kada zapravo datira saga o televiziji? Televizija je medij baziran na bežičnom prijenosu pokretne slike na daljinu u obliku električnog signala.Uzlet u razvoju ovog medija zabilježen je nakon 2.svjetskog rata nakon čega je ubrzo postala jedan od najutjecajnih medija Ovdje je riječ zapravo o uvidu u snažan utjecaj i promjene koje su se dogodile među prvim generacijama televizijskog dječjeg gledateljstva. Naime, televizija je potakla međudjelovanje svih osjetila te je dijete nove generacije postavila u svijet koji je drugačije organizirao sposobnosti, potrebe i očekivanja. A što je s onima koji nemaju televiziju???Dali se isti svrstavaju u “spam“ ili imaju priliku popraviti vlastiti rejting u društvu tako da ponekad svrate kod susjeda na kavu baš u terminu showa??? Čini mi se da je neimanje vlastite televizije danas uistinu rijetkost kolika je i da ćete naletiti na kibuce ili nomade.Jednostavno -evolucija nas je dovela do stadija u kojem jesmo no pitam se dali je odraz evolucije društva buljenje u prošarani ekran metodom skeniranja niza programa stavljenih na raspolaganje? No koga uopće briga, pa gospođa Čvrljak je našem gradu donjela jednu sasvim novu i osvježavajuću stavku na reputacijskoj listi-prva šibenčanka koja je pobijedila u Big Brother showu, ako ništa drugo možda se konačno sjati ta obećavana masa beograđana na našu zavidno lijepu obalu te pojača budžet ionako osrednje turističke sezone.Gospođo Čvrljak, najljepša vam hvala.
- 19:16 -
Zatočeni u vlastitom kavezu
Iako nisam pobornik dangubljenja po kafićima ponekad osjetim poriv da se prepustim dokoličarenju,onako za dušu.I u tim rijetkim trenutcima naslušam se besmislica, idiotarija,perverzija kakvih nema ni u Jerry Springer show-u.U svakodnevnoj konverzaciji koristimo jedva 150 riječi dok raznim poštapalicama upotpunjujemo „rub˝ al khali“u glavi, žene marljivo klesaju tijela po uzoru na savršeni model Cindy Crawford, sad već tečno govore neku vrstu mješavine turskog i španjolskog jezika, dok se ženski pomladak radije povodi za primjercima skeleta Pret-a-Porter-a, a na „turšpan-u“ se jednako dobro sporazumijevaju.S muškarcima je nešto lakše,barem u onom dijelu praćenja sapunica. Postoji svega nekoliko tema o kojima dotični razglabaju: sport, žene i ....sport,žene ...i...svaka čast iznimkama no analiza nije detaljiziranje već generaliziranje, a generalno ovakvi profili „Adama i Eve suvremenog doba“ čine veliku većinu. Zapravo zatočeni smo u vlastitom kavezu samo što to ne želimo javno obznaniti. Nismo u stanju djelovati. Život se odvija u dnevnom boravku. Sve sadržajnosti i aspekti zabave preseljeni su u nekoliko kvadrata prostora gdje se čovjek u suživotu s tv ekranom i daljinskim upravljačem tješi da odrađuje nadasve sretan i harmoničan život. Mediji svakodnevno oblikuju našu svijest i život nemjerljivom snagom i moći.Sve ljudske potrebe kojima je čovjek bio vođen u odnosu spram svijeta danas se emitiraju na malim ekranima. Sve životne vrijednosti, strast,ljubav i zajedništvo odvijaju se negdje drugdje,u imaginarnom svijetu. Umjesto racionalnosti promišljanja rodila se tehnološka racionalnost koja je reducirala prostor slobode pojedinca. Riječi, sport, zabava ,slobodno vrijeme, stavovi,oblik mišljenja ušle su u svojevrstan kupoprodajni odnos mijenjajući svoje ruho i značenje. U našoj komunikaciji razapeti smo između želje za posebnošću i želje za prihvaćanjem. Medijske korporacije uspješno prodaju ideologiju kapitalizma, vrijeme, marke i proizvode, predvode procesom obrazovanja i javnog mijenja.Sloboda čovjeka nije neposredna,ona postoji kao rezultat u igri posredovanja. Ako ne prakticiramo slobodu mase suočavamo se sa neslobodom da realiziramo svoje potrebe. Tako okovanima pojasom medijske malverzacije i obmane neophodno je razmišljati o mogućnostima „bijega“ ili otpora ,kritički se osvrnuti na medijske poruke i sadržaje te uložiti napore u razvoj medijske pismenosti.
Ako je govorni jezik sve bliže jeziku televizijskih serija, ako je intima postala javna stvar, a tijelo svojevrsni pano trgovačkih brendova , onda neoprezni ulazimo u kavez. (S.Alić,McLuhan;Edelman:Najava filozofije medija)
- 19:14 -
nedjelja, 12.06.2011.
Isječak o ljubavi
Kako nas je pak krhkima i slabima osmislio onaj „umjetnik“ što spominje se često kad mlijeko zagori u lončiću, kad strepimo nad većom ocjenom iz matematike, ili kad ostanemo bez dragih nam ljudi pa se angažiramo oko pustih pregovora svake večeri kao da je nekakva otmica u pitanju misleći da ćemo tako vratiti izgubljeno – naravno ovo vrijedi za one koji vjeruju. Ta emotivna nejakost nas čini drugačijima od ostalih živih bića na ovoj planeti no čini mi se da je naš umjetnik ipak prešao granice dozvoljenog.Previše je patnje i tuge , jedni druge neprestano ljutimo,vrijeđamo,rastužujemo, varamo, zlostavljamo,ubijamo ...a ljubav se sve češće gubi kao koraci u snijegu kad padne novi snijeg.
- 10:17 -
Mit o ženi
Ah, što sve žene neće otrpjeti za dašak ljepote! Navest ću vam samo neke primjere: sjedenje kod frizera u nedogled iz čega često proizađe frizura vrlo identična onoj koju smo već imale na glavi s 200tinjak kuna manje u novčaniku,zatim neizdrživa bol za vrijeme depilacije voskom proizvod čega dobijemo upaljene i prištave noge te zabranu izlaska na danje svjetlo nekoliko dana, anticelulitne masaže pred ljeto za koje moramo minimalno izdvojiti 1000-2000 kn, a rezultat često upitan pa kad nas na kraju seanse djelatnica beauty salona upita dali smo zadovoljne nekako nas savjest zbog potrošenog novca tjera da kažemo da jesmo iako je opseg bedara samo 1 cm manji dok u sebi ponavljamo:nikad više!, trosatni masakr kod kozmetičarke za blistav ten....i onda pojedinci znaju reći : ženama je lako!ne,ne ne slažem se nikako! Osim gore navedenih procesa žena ima još jednu veliku i zahtjevnu ulogu-majčinstvo.Muškarci u ovom slučaju često padaju u drugi plan jer često nemaju strpljenja niti volje za takvu odgovornost pa žene dohvati veći dio kolača. Djeca su zahtjevna,traže vrijeme,ljubav,pažnju,odgovornost,strpljenje,čelične živce i puno novaca.No žene se ipak snalaze pa osim djece stižu odraditi i kućanske poslove te ostale obaveze i zadaće i da ne zaboravim da su po modernim načelima još i emancipirane,karijeristice,ambiciozne, a na koncu bih rekla-svemoguće. Ovo nije feministički odjeljak da ne pomislite već odraz naših života u zrcalima koja ne povećavaju niti smanjuju već govore jedino istinu.Ne umanjujem vrijednost muškaraca,naravno da uvijek dobro dođe netko za promijeniti žarulju,učvrstiti slavinu, spojiti djelove ormara u cjelinu,sjediti nezainteresirano na fotelji s daljinskim upravljačem u jednoj ruci dok je druga zaposlena u hlačama te prebacivati iz programa u program u potrazi za nepoznatim( dobro ovaj detalj nije za pohvalu no teško ga je promijenit pa nek im bude)... Muškarci su u svoj svojoj biti jako sposobni no u skladu s tim i jako lijeni pa zaludu im onda ta sila i snaga kad je ženi potrebno mnogo riječi motivacije da ih pokrene nakon čega cijela priča često „padne u vodu“ i žena preuzme stvar u svoje ruke. A kakav je bio odnos žene i muškarca u vrijeme naših baka i djedova?pa sigurno drugačiji nego danas.Netko bi se složio da je bilo bolje i kvalitetnije živjeti „u ono vrijeme“ no neki pak misle suprotno. Svi se slažemo da je to bilo mnogo konzervativnije i patrijarhalnije doba nego danas, muškarac je zauzimao puno važniju ulogu u kući dok je žena bila predodređena za brigu o djeci,kućanske poslove te tetošenje muža odnosno ženina uloga se nije znatno promijenila kad je o kućanstvu i obitelji riječ .No nije imala prava koja ima sad,tako je to bilo postavljeno,znalo se tko je gazda u kući!Danas su uloge promijenjene,žena je stekla mnoga prava i priznanja i njezin status u društvu mnogo je cjenjeniji i vrijedniji.Većina žena radi i privređuje, bave se karijerom i poslom veći dio dana,dok djeca ostaju u rukama „bake servis“ ili teta u dječijim vrtićima, učestali trend su postale i dadilje .Često su tu i kućne pomoćnice za održavanje reda u kući dok se na objed odlazi u brojne restorane ili trgovine brze prehrane. Tempo je užurban i stresan i na kraju dana ostaje jako malo vremena za obitelj .Kad bi povukli paralelu između par desetljeća pronašlo bi se mnogo argumenata za i protiv onog i ovog vremena.Ono najvažnije je da je upravo moderno doba uskratilo bliskost i kontakt s najbližima, a glavni krivac je nedostatak vremena-koji paradoks. Posao iziskuje i oduzima 70% dana,zatim nesnosne gužve na putu do kuće,pa razne obaveze i aktivnosti i u trenu sunce krene na počinak, a mi imamo osjećaj kao da ništa nismo uspijeli obaviti. I na koncu“ živimo“ za vikend i priželjkivani odmor pa kad ga konačno dočekamo munjevito proleti pred očima kao da ga nije ni bilo i onda opet iznova,opet na početku. U ono vrijeme ipak tehnologija nije bila toliko napredna, bilo je manje automobila na ulicama tim manje i štetnih ispušnih plinova, više se koristio bicikl, vlastite noge ili pak kočija i konji u pojedinim selima i zaseocima.Svaki dan jelo se žlicom domaće i svježe pripremljeno,a čišći zrak strujio je kroz „škure“ i „portune“.Više se „divanilo“ i „pripetavalo“, više „vrimena“je bilo za obitelj i rođake.Više se imalo,a manje trošilo što je donekle i opravdano jer je ponuda bila znatno siromašnija nego danas.Možete li recimo zamisliti život bez automobila,mobitela,televizije,mašine za pranje rublja, milka čokolade...možete li se zamisliti kako sjedite u rano jutro umotani u ovčje ruho uz vatru koja krcka u kominu, kako ispijate šalicu bijele kave spravljene od domaćeg kozjeg mlijeka i žvačete komadić pšeničnog kruha ispod peke, kako se umivate nad lavaboom i perete masivnim kvadratnim sapunom oštrih i izraženih linija bez mirisa, kako se oblačite u vuneni džemper bake Kate djela i kožne opanke i kako sa štapom u ruci i „blagom“ na okupu krećete put obližnje livade.Danas jednom modernom i urbanom čovjeku priča o životu u „onom vremenu“ zvuči kao nemoguća misija no mora se priznati da tu i tamo nebi bilo loše jedan dan provesti kao čovjek,bez pomagala.Ionako smo vječno u potrazi za izgubljenim vrijednostima i nekako mi se čini da se u mnogim aspektima suvremenog društva često s nostalgijom vraćamo u „ono vrijeme“.
- 10:03 -
Još malo o životu u letu...
Ah kako vrijeme leti,trči, žuri pred očima našim,ponekad i ne stignemo vidjeti mnoge ljude,kiše,sunca,mjesece,radost i tugu,veselje što nas okružuje. Trčimo unedogled,lovimo zeca po šumi,a on nam uvijek nekako izmakne.Postavljam pitanje što mi to zapravo neprestano lovimo ,tko nam je postavio rokove,tko vlada i upravlja našim umovima,čiji smo mi sljedbenici,čije težnje zapravo ispunjavamo?Mislim da smo nesuđeni robovi svakodnevnice i suvremenog društva,šefova na poslu,djece i bračnih partnera,senilne majke i oca, školskih kodekasa, bolonjskog procesa,radnog vremena šoping centara, kaosa u prometu, vremenske prognoze,straha i nevjerice,nesigurnosti i neistine...i opet nekako unatoč svom tom neredu uspijevamo navući „mak na konac“, pomišljam :pa svemogući smo,rame uz rame s Batmanom ili pak He-man om haha, ironiju na stranu! Prije bi bilo da smo svemogući destruktori svega što gmiže,hoda, diše ili pliva.O da,sa savjesti i svijesti smo na „Vi“, ne vidimo,ne čujemo i često ne osjećamo,a sve to zbog lova na zeca kojeg nikako da ulovimo. Renomirani sportski treneri,fizioterapeuti i ostala banda ove branše često sugerira brzo hodanje,kažu da je učinkovitije i efektnije od trčanja,daje bolje rezultate pa možda da ih poslušamo i usporimo malo, možda ponovo dobijemo osjetila,možda je to recept za bolji život i dugovječnost,možda bi trebali isprobati! Često razmišljam o prolaznosti i tužna sam kad vidim blijeda i beživotna lica kako beznadno koračaju ulicama u potrazi za srećom, a neznaju da su možda upravo prošli pored nje.Neznaju jer ne razmišljaju,samo koračaju ko slijepci u nepoznato, ko roboti na dvije pogonske tipke-jedna za kreni, druga za stani.Boje su ostale na krošnjama,livadama i brdima,boje su prekrasne,vedre i vesele,i uvijek drugačije od lanjskih. Priroda je očaravajuća u proljeće, odiše ljepotom i šarmom. Čovjek se treba ugledati na onu krošnju trešnje u susjedovom vrtu, na njene snježno bijele cvjetove, omamljujuće mirise, fine konture i obrise,na njenu pojavu i čvrstoću, vječnost i postojanost. Neka od danas krošnja postane naš uzor!
- 10:01 -
Vlak prolazi ,vrijeme za njim...
Razmišljam o prolaznosti života i besmisleno utrošenom vremenu na poslove,zadatke,događaje koji ne donose puno toga na osobnoj satisfakciji već se samo rutinski odrađuju iz dana u dan i pitam se dali je tako i s vama građevinarima,liječnicima,profesorima,prodavačima,vozačima,veterinarima... dali je to priča koje je i vama poznata, dali ste vi pronašli ispunjenje i smisao?Teška su ovo pitanja ,a još teže je odgovoriti na njih,mislim da je cijeli život potraga, a da ponekad ni sami ne znamo što zapravo tražimo.Možda je to naša misija:traži ono što ne postoji jer upravo taj čin začinjava postojanje,podiže adrenalin,trza znatiželju dok konačni cilj opravdava sve prethodno,konačni cilj je kraj puta,a mi bismo još malo putovali! Život je relativan proces , nepisano pravilo za one koji žive po biološkim etapama,može biti lijep ili pak težak i mukotrpan,sudbina ga miješa i neke prije, a neke kasnije izbaci iz bubnja no uglavnom sve ovisi o nama,našim željama,potrebama,težnjama,mi smo glasnici i tvorci,kipari i slikari, a koliko boja ćemo upotrijebiti na slici naša je stvar! Svatko kroji svoju sudbinu –nije zaludu ova poslovica,dapače ona je stvarna i istinita! Život čini svaki njegov dan ,svaki pipak njegova kraka, jedino se viša sila može suprostaviti i poremetiti planove no opet mi nalazimo rješenja,mi zaobilazimo „jarčiće“ ,mi se borimo protiv kiše kišobranom,leda kapom i šalom,vrućine klima uređajem, dosade dobrom knjigom ili filmom,bolesti lijekom,tuge čašicom vina .evo jedna prigodna pjesmica u čast svima onima koji štuju i poznaju draži dobre strane života:
Milka i janje
U šibenskoj zagori podno dike dinare,
na ognjištu vatra gori u kolibi milke franine.
Tek se sunce sa obronka nazire,
a milka već kukuruz probire.
Pijetlovi se pjesmom hvale,blejanje ovaca čuje se iz štale.
Milka sprema opanke i štape,komad kruha,malo vode,
vrijeme je za blago i livade.
Skuplja stado janjadi , ovaca i krava pa pravac na livadu ko pastirica prava.
Putem do livade sunce milki lice osvjetljuje,pleći grije pa se malo vode ona napije.
Na livadu je stigla,na kamen se posjela,
a blago se rastrča po pašama dok milka zaspe pod krošnjama.
U podne se začu krika,milka skoči do vidika, janje trči a vuk ganja,
milka sva u očaju misleći da sanja.
Uzme kamen pa potrči ,malo janje pokuša da spasi.
Silovito vuka kamenuje,ovaj brzo u šumu pobjegne,janje živo ostane,milka sretno usklikne.
Uzme janje u naručje,skupi blago u redove,krene put kolibe,koji cvjetak usput ubere.
U ognjištu se vatra stišala ,milka stavi malo ogrijeva pa sjedne na drvenu klupu i zaspe u vunenom klobuku.Osmijeh joj na snenom licu ostane jer spasila je svoje malo janje.
Dan joj se u sjećanje ureže a život novi smisao joj dobije.
- 09:49 -
četvrtak, 26.05.2011.
Air iza zatvorenih vrata
Gotovo je i nemoguće zamisliti safari po kalelargi ili bolje rečeno u ovo doba ljetne omare, pustinjski safari bez male oaze ploča,singlica,cd-ova i ostalih blagostanja . Ne, nije fatamorgana,oazom (trgovinom) još k tome ordinira i čovjek pomalo robinzonskog imidža, umirujuće pojave, blagonaklona pogleda.Leute moj, Toma Bebić je uskrsnuo! Trgovina se ne ubraja među one komercijalno dorađene s blještavim,iluziornim reklamama koje u svojoj biti i ne služe svrsi osim što nagrđuju identitet povijesnog grada i uzurpiraju normalnu dioptriju. Za jutarnjih sati i lijepa vremena, kad zrake sunca formiraju svoje pravce među pomalo oronule i derutne kamene objekte, trgovina se budi i razgibava uz legendarne hitove Michael Jacksona-a -pokoj mu duši, nestašnom Amy ,raspamećenim Clash-ovcima ili pak Mladenovim riječima: „Svanulo je, sunce je granulo u sobu,pomislih : "Još jedan dan manje bliže grobu.". Jedan pogled na izlog trgovine dovoljan je za buđenje one nesretne konzumentske žudnje i samim time dovođenja u opasno stanje vlastitog tekućeg računa. Glavni akter i krivac, prodavač,skriven pod pseudonimom Pajdo,ima smisla za glazbeni aranžman,domišljato raspačava „vodu“ za sve glazbene preferencije i smjerove -od Sex Pistolsa do Mile Hrnića-kako mu onda odoliti! Interijer popušta dašku socijalizma ali ne i ondašnjim hitovima koji su žarili i palili ulicama i trgovima ,glazbena atmosfera je drugačija, neko novo,posrnulo vrijeme koje kao da potajice nalazi inspiraciju za svoj izričaj u relikvijama prošlosti. Jesi li pročitao kolumnu Ante Tomića o ojkanju u zagori? (priupitam Pajdu s vrata trgovine); Naravno!(odgovara Pajdo smijuljeći se);Ajde,dide,povedi! Ooo-o-o-o! Ooo-o-o-o-oooj!dabogda se privrnila na me prikolica puna udovica Ooo-o-o-! Ooo-o-o-o-ooj!(zagrmim gromoglasno); Hahahahaha (grakne Pajdo u smijeh)...uđi,razgledaj,možda nađeš nešto po volji(nastavlja). Uđem naravno,razgledavam neko vrijeme i odlučim se na koncu za kupnju cd-a uvijek obožavanog R.E.M.-a, Depeche Mode po preporuci Pajde te neizostavni album za vlastitu,još uvijek skromnu kolekciju-OK Computer RadioHead-a. Nastavljam neobavezan razgovor s Pajdom o životu,ljudima,književnosti,vremenu dok istovremeno nepoznati prolaznik pritišće nos na izlog izvrčući glavu u smjerovima poretka riječi imena albuma tvoreći tako uličnu grotesku.Zanimljivo je i ponekad smiješno promatrati ljude iz Pajdine perspektive kako besciljno koračaju gradom u potrazi za svojom oazom, nestrpljive adolescente kako neartikulirano upadaju u trgovinu željno iščekujući najnoviji album Shakire ili pak svakodnevne šetače u potrazi za malo topline i razgovora. Pajdo bi onda mogao u neku ruku biti i psihoanalitičar bez licence.
Nakon dugo izbivanja ,u popodnevnim satima mjeseca svibnja,odlazim u posjet trgovini.Pajdo nepromijenjen,pomiren svojom pojavnošću. Kako si,kako život ? (pitam s vrata) ; Dobro,živi se pomalo. (odgovara Pajdo); Ima li što na akciji? (upitam nadajući se); Uvijek ima nešto,recimo album Moon Safari za samo 49 kn!(zadovoljno će Pajdo); Imam taj! (poviknem sretna zbog tog saznanja i dalje stojeći na vratima, s jednom nogom u odlasku).Vidimo se,moram dalje!(pozdravljam Pajdu i ostavljam Air iza zatvorenih vrata).
- 23:02 -
subota, 07.05.2011.
Da mi je biti ovca na „zelenom otoku“
Uvertira
Stići će samo onaj koji ide ili put pod noge, tako su brbotali moji unutarnji glasovi motivacije nekoliko dana prije polaska na zeleni otok. Uzbuđenja nije manjkalo unatoč tome što Irsku obilazim po drugi put.Ovaj putopis posvećujem anemičnim kavopijama i bezvoljnim ličnostima čije figure svakodnevno rese našu prekrasnu promenadu. Kad su putovanja u pitanju,opravdanja za ne putovanja uvijek postoje: „bojim se aviona“, „ne volim putovati“ ili najčešća izjava bez skrupula- „što ću tamo!?“ .Onima šireg radijusa pogleda na svijet teško padaju ovakve izjave , remete maštu i kvare iščekivanja.Putovanja nesumljivo pružaju bogato iskustvo,znanje,informacije,opću kulturu,anegdote,priče,vrijednosti ...a danas su dostupna gotovo svima.Ne pokušavam promijeniti čvrsto ukorijenjenu (ne) kulturu inih sugrađana,već dokazati kako imam bolje argumente oko dilema o prednostima putovanja.
Drunk&Nude Carpet
Vožnja prema Irskoj protekla je najjednostavnije rečeno u najboljem redu. Pri slijetanju na dublinski aerodrom ekipa Ryanair-a tradicionalno je pustila snimku aplauza kao znak dobro odrađenog pilotiranja (za manje upućene, aviokompanija Ryanair svakodnevno vozi na relaciji Zadar-Dublin po vrlo povoljnim cijenama).Do centra grada , koji je 10ak min udaljen od aerodroma, prevezli smo se lokalnim autobusom .
Dublin subotom u kasnijim večernjim satima- taj prizor svakako trebate doživjeti (kontekst diskutabilan).Dočekao nas je „tepih“ formiran od hrpe pijanih,narančastih i pjegavih iraca te bosonoge djevojke koje kao da ne znaju za hladnoću ,dok je vani „grizlo“ svega 10ak stupnjeva brrrrrr. Koja čast i svaka čast !no bolje i tako nego radovi na cesti,barem što se simbola tiče. Drunk&Nude carpet ili inačica hrvatskog Red Carpeta-u čemu je zapravo razlika???
Pa kako najlakše opstaju oni koji se promptno prilagode,tako smo i mi pohitalii u Temple bar na tradicionalnu pivu,ovaj put fantastičnu Kilkenny koja se još uvijek proizvodi u istoimenom gradu i ujedno najstarijoj pivovari u Irskoj.Na vaše razočarenje, noge ipak nismo razotkrili,a tako je to s nama hrvatima,uvijek smo nekako zimogrozni i nedruželjubivi , na sreću piva nas je ugrijala ali i na koncu osrdačila ... I tako do duuuuugo u noć...
Sunčani Dublin
... i konačno jutro.Nakon svega 2-3 sata spavanja uslijedilo je lijeno buđenje. Pogled s prozora hotelske sobe puca na rijeku Liffey i šarmantne segmente Dublina. Od prizora nas je odvratio opojan miris tradicionalnog irskog doručka iz kuhinje kat niže,koji je vizualizacije radi,bio koncipiran od : dva „jaja na oko“,dvije kobasice sumljivih supstancija,grah iz konzerve ,tost i maslac-istina,nije Pelegrini ali je svakako jestivo.
Prije nego što dublje zagazim u priču evo nekoliko uvodnih riječi o irskom glavnom gradu sa svima prihvatljive i lako pamtljive perspektive. Dublin ili izvorno irski: Baile Átha Cliath što u prijevodu znači „crno jezero“ je glavni i ujedno najveći grad Irske. Broji oko 500 tisuća stanovnika i danas predstavlja ekonomsko i kulturno središte otoka. Zanimljiva i topla arhiktektura, mješavina tradicionalnog i suvremenog, kozmopolitskog i lokalnog , obiluje brojnim znamenitostima .Rijeka Liffey i bezbroj originalnih mostića koji spajaju sjevernu i južnu stranu grada, gradska arterija -O´Connell Street s mnoštvom trgovina, suvernirnica,uličnih svirača,zabavljača ,pantomimičara te nezaobilazni Spire of Dublin (koplje 120 m visine koje uvijek može poslužiti kao dobar orjentir ako se pogubite po gradskim kvartovima) , prekrasan St. Stephens Green park, katedrala St. Patrick,Trinity college... samo su dio gradskog opusa koji uistinu mame znatiželju. Zanimljiva je informacija da je 2007. Dublin proglašen najprijateljskijim gradom Europe. Vrlo praktičan grad za turistički obilazak,bez megalomanskih zdanja, najzanimljiviji objekti nalaze se u samom centru dok široke ulice ulijevaju osjećaj sigurnosti. Dan smo determinirali za upoznavanje grada, vrijeme nas je na sreću dobro poslužilo što i nije baš uobičajeno za Irsku gdje se u kratkom periodu izmjene sva godišnja doba . Bila je nedjelja pa su gradske ulice vrvjele domaćinima i turistima ,ispred restorana gužve, u parkovima obiteljski susreti na zelenim i podatnim ledinama .I mi smo se pridružili uljuljanoj svjetini te do kasnog popodneva pozdravljali prekrasno irsko sunce, a smirajem dana i šankove u jednoj od brojnih pivnica.
Život na sjeveru
Putovanje nas je odvelo dalje na sjever otoka,ka tamošnjim prirodnim atrakcijama i svjetskim čudima-Carrick-a Rede Rope Bridge, Giant Causeway te gradovima- Belfast i Derry. Krenuli smo oko 6 ujutro, cijelim putem pratila nas je zelena boja okolnih brežuljaka i livada.Vožnja je bila ugodna,ceste održavane, a ostali vozači i sudionici u prometu iznimno solidarni-kulturološka poslastica za osviještene hrvate! Već prepoznatljiva srdačnost i gostoljubivost iraca zasigurno potječe od neograničene količine piva i viskija te zelene boje koja ulijeva mirnoću i sklad. Prva postaja našeg minibusa bio je drugi po veličini grad otoka, a ujedno i glavni grad Sjeverne Irske-Belfast. Nigdje na putu nismo naišli na Irsko-Sj.Irsku granicu koja je jasno ucrtana na karti pa sam se pitala dali to onda znači konačni konsenzus iraca i engleza ? Sudeći po ostalim pokazateljima mislim da još uvijek ne,valutno i simbolički su jasno odijeljeni,a prema informacijama modernog naratora (u nastavku putopisa- pseudonim za vozača minibusa) još uvijek operiraju tajne terorističke organizacije pod ingerencijom ili protestanata ili katolika.Sukob vuče korijene još iz davne prošlosti.Krajem anglo-irskog rata 1921.g., Irskoj je sporazumno pripala djelomična nezavisnost (Sj.Irska pripala je protestantima). Neki su prihvatili novonastalu podjelu,neki ne ,a spomenuto stanje održalo se do danas.Negodovanje se iskazivalo putem mirnih prosvjeda miroljubivih i osviještenih građana u nadi da se postigne mirno rješenje bez nepotrebnih stradavanja.No, kako su se prosvjedi povećavali, britanska vlada poslala je vojsku radi uvođenja reda.Ista ta vojska je diskriminirajuće tretirala katoličko stanovništvo što je među njima izazvalo oživljavanje republikanskog pokreta .Među najpoznatijim paravojnim organizacijama bila je IRA(Irska republikanska armija) čije je djelovanje usmjereno protiv britanske vojske radi nasilja kojeg je vršila nad katolicima.Na spomen katolika i protestanata mnogi definiraju sukob u kontekstu vjerskog rata, no on nije imao veze s vjerom.Vjera je samo služila u svrhu diferenciranja sukobljenih strana.Nasilje je nadalje evoluiralo na ulicama Belfasta, Londonderrya i ostalih sjevernoirskih gradova, dok se vrhunac dogodio na uskršnju nedjelju 1972.g. u gradu Derry-u kada je 20 000 žena,djece i muškaraca krenulo u mirni prosvjed prema centru grada.Ulaz su im zapriječili britanski vojnici što je izazvalo gnjev kod nekolicine muškaraca koji su potom napali britanske vojnike kamenjem ,dok su neki i zapucali.Britanska vojska odgovorila je protunapadom u kojem je ubijeno 13 ljudi.Ovaj događaj ušao je u povijest poznatiji kao Krvava nedjjelja(Bloody Sunday). Irska grupa U2 , inspirirana ovim događajem, proizvela je jedan od svojih najpoznatijih hitova-Bloody Sunday.
U Belfastu je nastanjeno oko 300 000 stanovnika ,a njegov položaj na ušću rijeke Lagan omogućio mu je prosperitet u trgovini. Osim trgovačke niše,Belfast je nosio titulu najjačeg industrijskog centra Irske te je nesumljivo zaradio ugled na polju brodogradnje proizvodnjom i lansiranjem putničkog broda Titanic davne 1912. (brodogradilište Harland and Wolff). Nažalost,kratko smo se zadržali no dovoljno za par fotografija s lokalnim uniformiranim školarcima i školarkama koje su se sramežljivo i nevino hihotale pridržavajući prekratke haljinice od nesnosnog vjetra, a cijeli dojam upotpunjavale su crne nadkoljenice,ah, s nostalgijom se prisjećam naših tamnoplavih , pomalo neuglednih školskih kuta i crnih papuča koje barem nisu privlačile pohotne voajerske poglede. Vozač nas je žustro provezao gradom , a još žustrije ispričao njegovu bogatu povijest pa sam ga do ostatka puta odlučila preimenovati u naratora modernog vremena čiji bi moto bio: vrijeme je novac , a brzina zarazna.Vozač je inače ortodoksni irac pa smo u nekoliko navrata imali prilike čuti neslane šale na račun engleza, srećom nije bilo niti jednog u grupi.U protivnom bi svjedočili još jednom međunarodnom krvoproliću dok bi U2 poharao svjetske glazbene ljestvice novim hitom -bloody monday. Carrick-a Rede Rope Bridge je bila sljedeća točka našeg itinerara.Most sagrađen od konopa i drva, 65 m duljine.Na slikama izgleda mnogo strašnije nego uživo no moram priznati da mi ipak nije bilo svejedno prijeći na drugu stranu posebice zbog nesnosnog vjetra koji je zanosio most lijevo-desno što je dodatno pojačavalo osjećaj već prisutne nesigurnosti. Lovcima na adrenalin ova atrakcija nikako ne smije ostati samo na slikama.I konačno, šećer na kraju,Giant Causeway-svjetsko čudo sačinjeno od 40 000 bazaltnih šesterokutnih struktura ,nastalih prirodnim putem, navodno hlađenjem užarene lave.Kad sam se popela na jednu od hrpa imala sam osjećaj kao da sam na drugom planetu.Ispričat ću vam i jednu anegdotu.Među tim pustim strukturama postoji i jedna koja oblikom jako podsijeća na čizmu i vrlo je popularna među turistima.Kako smo se već zadržali gotovo sat vremena u obilasku, poprilično smo ogladnili pa smo bez razmišljanja odabrali upravo tu čizmu za blagovanje koje je uslijedilo. Nakon što smo se udobno smjestili ,povadili iz ruksaka suhomesnate proizvode,kruh,pribor za jelo i počeli objedovati,izdaleka nam se približavao stariji bračni par.Što sad ovi smetaju? vrzmale su nam se misli prije nego što smo ustanovili kako zapravo uzurpiramo jedno od svjetskih čuda.Nikom ni riječiJ
Čudnovate zgode
Zadnji dan naše avanture. Ja sam odlučila još malo istražiti Dublin dok se ostatak ekipe zaputio na prekrasne Cliffs of Moher. Klifovi su na zapadnoj obali Irske i nikako ih ne smijete zaobići.Bila sam prošle godine u malo drugačijem aranžmanu,a po dojmovima ekipe ostali su jednako očaravajući.Moj dan u Dublinu protekao je nadasve zanimljivo i pomalo neizvjesno.Zaputila sam se u južni dio grada, s ciljem da dođem do kanala rijeke Liffey, onako po osjećaju,bez karte,gps-a i sl.Doživjela sam nekoliko zanimljivih susreta. Prvi je bio sa simpatičnom bakicom, u malom ,rustikalnom restoranu, koja mi je pravila društvo dok sam se krijepila gustom juhom od crvene leće i koja je na moje oduševljenje znala jako puno o našoj povijesti. Preporučila mi je da pogledam židovski muzej u neposrednoj blizini no nažalost bio je zatvoren.Moja pješačka tura se nastavila i na trenutak zastala u jednoj maloj, romantičnoj trgovini rabljenih predmeta,odjeće i obuće koji su se prodavali po simboličnim cijenama, a novac je bio namijenjen za dobrotvorne svrhe, i vidi čuda,ponovo ona baka iz restorana, moja dobra vila pomislihJNastavila sam šetnju ,a pogled na rastafarski oslikanu trgovinu preusmjerio je moj pravac kretanja i kako sam se približavala sve su očitije bile propisno osvijetljene stabljike biljke marihuane pod budnim okom tetovažama prošaranog prodavača.Ušla sam u trgovinu.Bila je mračna, zrakom je strujao neobičan spoj mirisa,na policama svi potrebni rekviziti za kvalitetnu konzumaciju.Prodavač mi je pružio letak da se podrobnije informiram te istakao kako u ponudi imaju vrlo kvalitetno i raznoliko sjemenje .Upitala sam ga zar javna prodaja marihuane nije ilegalna u Irskoj na što mi je odgovorio da zapravo i nije jer pri kupnji dobijete i jasnu uputu prodavača kako ne smijete koristiti sjemenje za daljnu reprodukciju haha zamislite kako su se riješili odgovornosti. No, navodno ima i onih koji uistinu neće upotrijebiti sjemenke u neke druge svrhe osim kolekcionarskih. Pošto ja po svojoj naravi nisam kolekcionar ,a ni konzument takvih proizvoda nisam uzela ništa iz trgovine osim podeblje brošure s ponudom.I moja zadnja postaja, ali time ne i manje vrijedna, bio je najstariji sex shop u Dublinu, koji svoje klijente opslužuje već 20 g.Kako je kod nas sex tržište još uvijek nekako u ovojima tabua zanimalo me dali irci imaju drugačije navike.Prošetala sam trgovinom i primjetila da je veći dio ponude namijenjen za one, kako bi to laici rekli, pomalo nastrane pristaše tog prekrasnog čina penetracije pa se tako među širokim asortimanom moglo pronaći mnoštvo bičeva,kožnih naglavaka s rupama za oči,rešetkastih nakurnjaka,umjetnih spolovila svih boja ,materijala,veličina i oblika, lisice svih modela i sl.Djelatnice nisu bile u halterima,kožnim grudnjacima s raskošnim,plavim perikama već djevojke iz susjedstva koje jedna drugoj na kavi prepričavaju zgode sinoćnjeg izlaska i tračaju kolegice iz druge smjene, identično prodavačicama Konzuma.20 g. postojanja trgovine opravdava interes za seks industrijom u Irskoj, gdje ne postoji ni sram ni nijekanje razuzdane mašte i želja. Kod nas je nažalost ta sloboda još uvijek ograničena, pa oni koji se i zapute u takve trgovine biraju pri tome vrijeme „sieste“ kad su obično ulice grada opustošene i s opreznim koracima , poput kakvih špijuna -što je sigurno sigurno je. Bolje uložiti malo truda u prikrivanje identiteta nego se podvrći izrugivanju od strane kolega s posla- eto takva je naša kultura, stidna i mala, ne obećava mnogo. Poštovani čitači,nadam se da će ovaj putopis biti samo jedan u nizu putopisa koje bih voljela objaviti. Neka priča o sex shopu zaokruži cjelinu kao što to inače biva u životu da se sve na koncu svodi na seksJ a ako se kojim slučajem budete pitali zašto sam odabrala naslov:Da mi je biti ovca na „zelenom otoku“, zaputite se za proljeća u Irsku i bit će vam jasnijeJ
Beannacht!
- 17:06 -
ponedjeljak, 04.04.2011.
Šibenik-urbs aeterna
Ponukana olujama u utrobi tijela svog razotkrivam ovaj blog kojim oslobađam "vragolastog dečka" sjete i tuge koja obaviše njegovo breme.Sjedim na klupi parka, po tko zna koji put pokušavam shvatiti shrvana i pognuta lica protagonista gradske drame.Nisam nihilist ni pesimist, imam dušu koja ponekad plače ,većinom ne. Čujem vukove kako zavijaju, krzno im je drugačije, očnjaci bijeli i slinavi. U nadi da će promijeniti svoje ubojite nagone oni ipak ostaju dosljedni. Na trenutke zastaju u sjenama drveća, šuma i livada, umorni od lova, milog i bezbrižnog pogleda kao da zovu na igru poput kakvog šteneta. Ti trenutci nisu priviđenje niti preobrazba već samo prizor ili slika čije konture blijede onda kad povjetarcem doputuje toplina sljedeće žrtve.Homo homini lupus est!Moja priča je i njihova priča.Predstavljam se satkana od djelova u cjelinu,a djelovi su bezrezervni .Moja sudbina može biti svačija ili samo moja, no ipak je moja dokle sežu polja makova dok je tamo iza obronka ničija jer kao slijepac pouzdavam se samo u dodir i osjećaj.Onaj tko stoji ramenom uz moje nema sumnji u zidine koje dijelimo.Smisao je dobila novo značenje , divide et impera nije stav kojeg pozdravljam,on postoji samo u glavama onih koji ne znaju što rade, a s takvima među vukove po pokor i poštovanje.Acta est fabula,skinimo maske , vrijeme je za iskrenu zabavu...
Author: Ana Cigić
- 18:42 -
subota, 26.03.2011.
Ptice
Ulomak iz filma A.Hitchcocka:"... napadi ptica se nastavljaju i svi stanovnici se zatvaraju u svoje kuće. Tijekom napada dogodila se i stravična smrt jednog farmera kad su ptice probile prozorsko staklo i ubile ga iskopavši mu oči".Nemojte se zanositi nevjericom,uzbuđenjem ili strahom, u Šibeniku još uvijek nije zabilježen slučaj smrtnog stradavanja od zavidne oštrine ptičjeg kljuna.Priča koju sam imala prilike čuti zaintrigirala je moju razuzdanu maštu pa sam osobno pohodila na "horor scenu". Mjesto radnje je jedan incognito trgovački centar u Šibeniku gdje sam iz moralne obaveze prema njegovim radnicama te poštovanja prema prihvatljivim cijenama izostavila ime.Priča je istinita i započinje otprilike ovako:prije nekoliko dana,za vrijeme popodnevne "sieste" dolepršala sam u dotični centar kao ptičica na granu.Parking bijaše pust i prostran, nekoliko persona non grata , vjerni i odani ritualima , neometano su ispijali popodnevnu kavu u obližnjem kafiću.Zanimljivo je kako većinu dnevnih obaveza determiniramo danom,satom i minutom pa je i odlazak u trgovački centar dobio svoj rezervirani prostor u rasponu od 0-24 , koji se na sreću nije poklapao s vremenom moje posjete. No tema ove priče nije uvod u psihoanalizu "robot kulture" već ljupkih i milozvučnih ptičica.Prije svega imam potrebu unaprijed se ispričati svim ornitolozima i upozoriti ih da bi pojedini djelovi teksta mogli ozbiljno uzurpirati njihove nervne receptore. Zasigurno većina vas doživljava ptice kao cvrkutave pacifiste i nikad ne pomišlja na mogućnost bilo kakve alternative ,no mogućnost uvijek postoji .Probirući po policama s voćem u potrazi za jabukom koja zaslužuje Evin ugriz,pored desne uške osjetih neidentificirani objekat koji je proletivši tako brzinom munje,ostavio dlačice zvukovoda u blagom nagibu i nestao netragom.Možete li pretpostaviti izraz na mom licu, ništa mi nije bilo jasno ili konačno sam upoznala taj divan osjećaj i u zadnje vrijeme često spominjan termin.Nakon nekoliko trenutaka ponovo ista situacija, prodavačica me blijedo promatrala kao da sa mnom nešto nije u redu, umalo je angažirala osiguranje trgovine no ubrzo je i sama postala svjedokom malih projektila.Ustanovilo se na koncu da negdje, na krovnoj konstrukciji postoje gnijezda i cijele obitelji malih doseljenika.Kad malo bolje razmislim nisu te ptice ni lude,toplo gnjezdašce s pogledom na voćni raj ili za naše pojmove -sjedim na balkonu,gledam u more i ispijam šalicu crne i opojne kave.
- 16:16 -
